--POSLJE NACIJE OSTAJU FIBULE I TIBIJE--
BOSNA JE PROBLEM SAMO ZA NEZNALICE
Resources:
Library Nationale u Columbus,OH, Bodleian Library u Oxtfordu, Cambridge University Library, School of Oriental and African Studies u Londonu(library) a nadasve School of Slavonic and East European Studies u Londonu (Britanica)Enciklopedija., posebni izvori: An-thonyju Hallu, John Laughland, Branka Magas i Georgeu Starnkoskom...
========================
Zbog jezicnih i kulturnih razloga, i zbog vise od hiljadu godina zajednicke istorije, danasnje se stanovnistvo u Bosni moze mirne duse smatrati slavenskim. Stoga je dolazak Slavena na Balkan prirodno polaziste za svaku istoriju Bosne. Ipak, u istoriji covjecanstva nema apsolutnih polazista; treba znati ponesto i o STANOVNICIMA BOSNE KOJE SU SLAVENI ZATEKLI kad su dosli, i koji su se poslije asimilirali s njima.
Kao sto svako ko je boravio ili putovao u tom dijelu Evrope dobro zna, ondje nema nacionalno homogene pokrajine, a kamoli nacionalno homogene drzave. Malo je pojedinaca na cijelom Balkanskom poluotoku koji mogu iskreno tvrditi da imaju nacionalno cisto porijeklo. Pa ipak, vise puta u posljednja dva stoljeca u nacionalnim politikama balkanskih zemalja prevladavale su izmisljene teorije o rasno-etnickom identitetu. Jedan je od razloga za proucavanje rane istorije te regije je taj sto nam ona omogucava da uvidimo da naprosto, kad bi i bilo pravo voditi modernu politiku na temeljima drevnog nacionalnog porijekla, tako sta nije naprosto moguce.
Najstariji stanovnici o kojima postoje kakve-takve istorijske spoznaje jesu Iliri, skup plemena sto su zauzimala veci dio danasnje Jugoslavije i Albanije (ukljucujuci tu bar juzni dio Bosne) i govorila indoevropskim jezikom srodnim danasnjem albanskom.' Ime plemena po kojem je Dalmacija dobila ime, Dalmati, vjerovatno vuce porijeklo od albanske rijeci koja znaci "ovca", delme. To je pleme nastanjivalo dio zapadne Bosne, a arheoloski nalazi s nekoliko mjesta u Bosni pokazuju da su se ilirska plemena bavila stocarstvom, napose uzgojem ovaca, svinja i koza. Medu ostalim plemenima na koja su Rimljani naisli sireci svoju vlast u unutrasnjost Balkana u drugom i prvom stoljecu prije Krista, bilo je mijesano ilirsko-keltsko pleme Skordisci na sjeveroistocnom kraju Bosne, i ratnicko pleme u srednjoj Bosni Desitijati.
eksploatacija ruda:
====================
Kroz Bosnu je prolazilo nekoliko cesta od grada na obali, Salone (nedaleko od danasnjeg Splita); te ceste nisu bile toliko potrebne radi trgovine koliko radi vojnih operacija sto su se vodile dalje na istoku, ali su isto tako sluzile za otpremu zlata, srebra i olova iz rudnika u istocnoj Bosni.Veci dio Bosne pripadao je rimskoj provinciji Dalmaciji, ali je dio sjeverne Bosne pripao provinciji Panoniji, koja je obuhvacala danasnju sjeveroistocnu Hrvatsku i juznu Madjarsku. Krscanstvo je rano prodrlo u rimske gradove: prvi se biskupi spominju vec potkraj prvoga stoljeca u Sirmiumu u Panoniji (danasnja Sremska Mitrovica, svega nekoliko kilometara udaljena od sjeveroistocnog vrha danasnje Bosne), a najmanje je dvadeset bazilika iz rimskog doba iskopano na teritoriju danasnje Bosne i Hercegovine. Jedna je od njih, nedaleko od Stoca u Hercegovini, spaljena rusevina u kojoj su pronadjeni novcici iz cetvrtog stoljeca: slikovita potvrda cinjenice da je ta najranija faza krscanstva u Bosni naprasno prekinuta najezdom Gota.
ilirski obicaj i tragovi:
===============================
Uzmu li se u obzir ne samo dokaze o tetoviranju nego i sve ono sto je znano o istoriji balkanskih najezda i naseljavanja, moze se mirne duse ustvrditi da su neki Iliri prezivjeli sve kasnije najezde i da su se asimilirali s onim sto je postalo slavensko stanovnistvo. Ali romanticne teorije nekih juznoslavenskih ideologa iz 19. stoljeca koji su tvrdili da su Srbi i Hrvati "zapravo" Iliri (i stoga jedinstvena, posebna, vjekovna nacionalna cjelina) govori vise o tadasnjoj juznoslavenskoj politici nego o staroj istoriji Balkana.
..novija istrazivanja (u arheologiji i u proucavanju imena mjesta) pokazuju da je bilo trajnijih avarskih naselja u mnogim dijelovima zapadne Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Na nekim mjestima, recimo na podrucjima sjeverno i sjeverozapadno od Bosne, odredjene skupine avarskih doseljenika zadrzale su se mozda i kroz vise narastaja:
-Slaveni su Avare zvali Obri, a mnoga imena mjesta kao stoje Obrovac svjedoce o njihovoj prisutnosti na tom tlu. Isto je tako moguce da je i sama rijec
-ban, koja se od najranijeg doba upotrebljava kao titula hrvatskih vladara, avarskog porijekla.
Ipak su na kraju, naravno, prevladali Slaveni. Oni su se potkraj sestog stoljeca doselili u velikom broju na Balkanski poluotok; nisu bili samo pljackasi nego i kolonisti i poljoprivrednici osnovali su svoja naselja sve tamo do juznog vrha Grcke. (Ondje je bilo sve do 15. stoljeca sela u kojima se govorilo slavenski.)
Do dvadesetih godina sedmog stoljeca Slaveni su se naselili u danasnju Bugarsku i Srbiju, a vjerojatno su na mnogim mjestima prodrli i u Bosnu. Zatim su, u roku od nekoliko godina, stupila na scenu jos dva slavenska plemena: Hrvati i Srbi.Ko su zapravo bili ti Srbi i Hrvati?
Znanstvenici odavno znaju da rijec Hrvat nije slavenska. Smatra se da je to ista rijec kao i iransko ime Choroatos, pronadjeno na natpisima nadgrobnih spomenika nedaleko od grckoga grada Tanaisa u donjem toku rijeke Don, na jugu Rusije. Cijelo je to podrucje sjeverno od Crnog mora bilo napuceno u prvim stoljecima nase ere raznim plemenima, medu kojima su bili i Slaveni i Sarmati: ovi potonji bijahu iranski nomadi koji su u drugom stoljecu prije Krista zaobisli sa zapada sjevernu stranu Kavkaza. Sarmati su zadobili politicku prevlast nad ostalim plemenima, pa su neka od tih slavenskih plemena na taj nacin po svoj prilici dobila vladarsku elitu koja je govorila iranski.
Jedna teorija povezuje rijeci Hrvat i Choroatos s rijecju hu-urvatha, koja je znacila "prijatelj" na jeziku Alana (koji su u to vrijeme bili dio sarmatskog skupa iranskih plemena). Jedna druga teorija nagada da se korijen imena "Srbin", serv, pretvorio u iranskome u charv, sto je skupa sa sufiksom at dalo Choroatos i Hrvat.Bjelodano je jasno da su Srbi i Hrvati imali slicnu i povezanu povijest od najstarijih vremena: Ptolemej, koji je pisao u drugom stoljecu nase ere, takoder spominje Serboi medju sarmatskim plemenima sjeverno od Kavkaza.
Vecina naucnika vjeruje da su i Srbi i Hrvati bili slavenska plemena s iranskom vladajucom kastom, ili da su prvobitno bili iranska plemena koja su stekla slavenske podanike.Negdje na pocetku sedmog stoljeca oba su plemena osnovala svoja kraljevstva u srednjoj Evropi: "Bijelu Hrvatsku", koja je obuhvacala dio danasnje juzne Poljske, i "Bijelu Srbiju", u danasnjoj Ceskoj. Odatle su se i jedni i drugi doselili na zapad Balkana.
Bizantski car Konstantin Porfirogenet. U dijelu posvecenom zemljama hrvatske banovine i srpske knezevine pise: "u pokrstenoj Srbiji nalaze se naseljeni gradovi Destinikon (itd.)... a na tlu Bosone Katera i Desnik."
Odavde jasno proizlazi da je Bosna koncentrirana uz rijeku Bosnu koja tece od mjesta blizu Sarajeva na sjever smatrala zasebnim teritorijem, iako su je,odmah po dolasku plemena Srba i Hrvata poceli sa prisvajanjem teritorija koje starosjediocima pod nazivom Bosnjani u to vrijeme pripada.
Zatim je, 1019. godine, ponovo mocno Bizantsko Carstvo pod carem Vasilijem II., "zatornikom Bugara", prisililo srpske i hrvatske vladare da priznaju bizantsku vrhovnu vlast. Nominalno podanistvo Hrvata postupno se pretvorilo u nesto kao saveznistvo, pa je u 11. stoljecu Bosnom neko vrijeme vladao hrvatski namjesnik, a u istocnom dijelu stanovito vrijeme srpski vladari koji su bili neposrednije pod bizantskim nadzorom. Nesto vise nezavisnosti uzivali su krajevi juzno od same Bosne, teritorij Duklje, inace poznat pod imenom Zeta (Crna Gora) i Hum ili Zahumlje (Hercegovina). Ti su krajevi ujedinjeni u jedinstvenu srpsku knezevinu, koja se u sedamdesetim godinama 11. stoljeca prosirila i na srpski teritorij Rasku. U osamdesetim godinama prosirila se pod kraljem Bodinom jos vise pa je obuhvatila veci dio Bosne, ali je nakon Bodinove smrti 1101. godine kraljevstvo uskoro propalo.
Kraj 11. stoljeca oznacava prekretnicu u historiji zapadnog Balkana. Nakon Bodinove smrti teziste srpskih politickih teznji premjestilo se na istok, na Rasku, koja je postala srce srednjovjekovne Kraljevine Srbije. Dotle je hrvatske zemlje prigrabila Ugarska, a 1102. godine ugarski kralj Koloman okrunjen je za kralja Hrvatske - tako je uspostavljen odnos izmedju te dvije drzave, ponekad odnos direktne zavisnosti, a ponekad personalne unije i saveznistva, koji ce trajati (uz nekoliko prekida i preinaka) sve do 1918. godine.
Ugarska je vlast 1102. godine protegnula i na Bosnu, ali je Bosnom kao udaljenijim i nedostupnijim teritorijem vladao bosanski ban, cija je vlast u toku 12. stoljeca bivala sve samostalnija.
U sezdesetim i sedamdesetim godinama 12. stoljeca Hrvatska i Bosna potpale su nakratko opet pod bizantsku vlast, nakon uspjesnog vojnog pohoda ekspanzionistickog cara Manuela Komnena, ali su nakon njegove smrti 1180. godine svi njegovi vojni uspjesi ubrzo pali u vodu. Hrvatska je obnovila svoju uniju s Ugarskom.
Bosna se, medjutim, u stvari oslobodila ugarske vlasti; a kako njome nije vise vladalo ni Bizantsko Carstvo ni Hrvatska, uspjela je prvi put postati manje-vise nezavisna drzava. Odatle onaj glasoviti opis Bosne iz pera tajnika Manuela Komnena, ljetopisca Kinama, koji je vjerovatno u osamdesetim godinama zapisao: "Bosna ne slusa srpskog velikog zupana; to im je tek susjedni narod koji ima svoje obicaje i vlast." Kinam je takoder pribiljezio da Bosnu od Srbije dijeli rijeka Drina - crta razdjelnica koja je ostala istocna granica Bosne u vecem dijelu njene kasnije istorije.
Iz zamrsene istorije rane slavenske Bosne, od dolaska Hrvata i Srba u dvadesetim godinama sedmog stoljeca pa do utemeljenja nezavisne bosanske drzave u osamdesetim godinama dvanaestog stoljeca, ne mogu se izvuci nikakvi jednostavni zakljucci.
Sama Bosna bila je u vise navrata ugnjetavana srpskim vladarima, napose oko sredine 10. i potkraj 11. stoljeca. Ipak, bilo bi pogresno kazati da je Bosna ikad bila "dio Srbije", zato sto srpske kraljevine koje su obuhvacale i Bosnu nisu u ono vrijeme obuhvacale veci dio onoga sto danas zovemo Srbijom. Uistinu je za veceg dijela ovog ranog srednjovjekovnog razdoblja mali dio Hercegovine bila srpski teritorij, ali je sama Bosna bila mnogo tjesnje povezana s hrvatskim zemljama, a u 12. stoljecu, bas kad je stekla nezavisnost, cini se da je sve vise tezila hrvatsko-ugarskom kulturnom i politickom prostoru.
Sto se tice vjerske organizacije, Bosna je u ranom srednjem vijeku bila vezana za Hrvatsku, a ne za srpske zemlje: biskupija bosanska spominje se kao rimokatolicka biskupija u 11. stoljecu (nakon vjerskog raskola izmedju Rima i Carigrada 1054. godine), i cini se da je potpala pod jurisdikciju Splitske nadbiskupije prije nego sto je u 12. stoljecu pripojena Dubrovackoj dijecezi, medjutim crkva je u Bosni imala neke svoje osebujne znacajke po kojima se zacijelo vrlo rano pocela razlikovati od latinskih crkava na dalmatinskoj obali.) Jedan od simbola politickih veza Bosne s hrvatskim svijetom jest cinjenica da su njeni vladari nosili hrvatsku titulu ban od najranijih vremena; vrhovni poglavar Srba oduvijek se pak zvao "veliki zupan", a nikad ban.
A, na pitanje jesu li stanovnici Bosne 1180 godine bili zapravo Hrvati ili zapravo Srbi, ne moze se odgovoriti iz dva razloga: prvo, zato sto nema ni jednog valjanog dokaza, a drugo, zato sto to pitanje nema smisla jer i sama bosanska crkva je bila pod stalnim progonstvom i pritiskom katolicanstva kom se zestoko opirala.
Moze se samo reci da je veci dio bosanskog teritorija vjerovatno bio zalogaj nezajazljivih apetita novopristiglih pljackaskih plemena u sedmom stoljecu, to svojatanje i lazno predstavljanje je valjda plemenska oznaka koja pet stoljeca kasnije nema mnogo smisla, ili ga uopste nema,svejedno traje do danasnjih dana.
Bosanci su u svojoj vjerskoj i politickoj istoriji opcenito bili samostalni, ali primjenjivati danasnji pojam hrvatskog ili srpskog identiteta (nesto sto je nastalo u novije doba na osnovi vjere, istorije i jezika) na nekoga u ono doba jest puki anakronizam.
Jedino razborito sto bi se moglo kazati o etnickom identitetu Bosanaca jest ovo: oni su bili Iliri koji su prebivali u Bosni po dolasku plemena Hrvata i Srba i u vremenu njima se asimilirali.
No comments:
Post a Comment